Blagdan Svih svetih vrlo je star kršćanski blagdan. Prvi spomen slavljenja svih svetaca na kršćanskom Zapadu potječe iz 7. stoljeća, kad je papa Bonifacije IV. rimski hram Panteon posvetio Mariji i svim mučenicima, kamo su prenesene kosti kršćanskih mučenika iz katakomba. Maknuo je sve kipove rimskih božanstava i svake godine 13. svibnja obilježavao dan svih svetih.
U 8. stoljeću papa Grgur IV. odlučio je da će se u Rimu blagdan Svih svetih slaviti 1. studenog. Novi datum uskoro je prihvaćen u čitavom zapadnom kršćanskom svijetu. Blagdan svih svetih nikad nije bio blagdan mrtvih, nego mučenika, svetaca i svih onih koji još nisu proglašeni svecima, a živjeli su svetačkim životom. Postoje dva objašnjenja za promjenu datuma. Jedno objašnjenje kaže da je u studenom – nakon žetve i berbe – bilo više hrane i vina za velik broj hodočasnika, dok drugo objašnjenje sugerira kako je blagdan prebačen na keltski blagdan Samhain, koji je bio vrlo raširen, a vjerovalo se da na taj dan nestaje granica između svijeta živih i mrtvih.
Kako god bilo, na blagdan Svih svetih razvili su se raznoliki pučki običaji i u Hrvatskoj. Na području Sinja ljudi su se posjećivali i tom prigodom otvarali bačve da se kuša mlado vino. Mnogi su blagdan Svih svetih smatrali prvim Božićem. U okolici Nove Gradiške ispred mjesne crkve igraju se kola, dok u nekim krajevima zvona zvone čitave noći. Običaj obilaženja groblja pokojnih nastao je tek u 20. stoljeću.
Blagdansko raspoloženje nadopunjavala je blagdanska hrana. Od posnih jela kuhao se grah ili slanutak i često se postilo do navečer, kad su se pekli kolači poput fritula. U sjevernim krajevima pripremala se juha te pečena guska ili patka. Od kolača na stolu se našla orahnjača, makovnjača ili padišpanj (biskvitna torta). Zanimljivo je da su nakon jela vjernici ostavljali kruh i vino ili rakiju za pokojnike da se po noći malo okrijepe.
