Riječi su to nježne stomatologinje „tete Spomenke“ što ih je u svom autobiografskom romanu zabilježila Bojana Meandžija. Bojana je, kao stručna suradnica nakladničke kuće „Alfa“, već mnogo puta posjetila našu školu, a sada i kao književnica.

U međuvremenu je proputovala cijelom Lijepom našom: u oko 500 škola susrela se s oko 40.000 učenika i njihovih nastavnika, a danas njezina knjiga „Trči! Ne čekaj me…“ bilježi već četvrto izdanje te izdanja na engleskom i arapskom jeziku. Stoga smo vrlo zahvalni što je pronašla vremena da dođe u našu školu i susretne se s učenicima i učiteljicama razredne nastave.

Iskreno i otvoreno podijelila je s njima sjećanja na ratno djetinjstvo u gradu na prvoj liniji obrane u Domovinskom ratu: nevjericu, strah, osjećaj nesigurnosti… No, u sivilu neizvjesnosti neprekidno je intenzivnom crvenom bojom pulsiralo nekoliko točaka: mama, tata, seka, baka, susjeda koja je ispekla najbolju kajganu ikada… ljubav.

Ljubav - zajednički nazivnik za ono što uistinu čini to krhko tkanje koje zovemo život. Ljubav - zajednički nazivnik za ljude koji vas prihvaćaju sa svim vašim vrlinama i manama; koji vas poštuju zbog vaših postupaka, a ne zbog vaših novih tenisica ili najnovijeg modela pametnog telefona.

Ljubav – to je poruka romana Bojane Meandžija „Trči, ne čekaj me!“.